GLAVA, MATERIJAL, PROCES

Ivana Benović

Za Kuzmanovića svaka skulptura predstavlja prodor u vazduh, odnosno u prostor koji se doživljava kao negativ skulpture. I u ranijim radovima Kuzmanović se bavio negativom, naličjem, otiskom, pri čemu za njega praznine u otisku imaju jednak potencijal i tretman kakav imaju punoće u izlivenoj skulpturi. Sada je sam prostor postao otisak rada, poput nekog imaginarnog, pretpostavljenog kalupa koji postaje sastavni deo skulpture tek nakon što je ona završena i postavljena pred posmatrača. Šupljine i prorezi, ispupčene i uvučene površine, punoća ili praznina materijala, postaju okosnice promišljanja o trodimenzionalnom obliku u prostoru, i o prostoru oko tog oblika, u njemu, ili izvan njega.